Intervju s novim trenerom NK "GRANIČAR" gsn. Hrvoje Bušić

 

Hrvoje Bušič rođen 29.04.1977 u Slavonskom Brodu , školuje se u Županji gdje živi i pohađa osnovnu i srednju školu , dijete koje odrasta u mirnom kvartu uz svog starijeg brata Igora , nakon završene srednje škole upisuje se na kineziološki fakultet u Zagrebu , gdje 2005 godine diplomira višu trenersku školu .Trenutno zanimanje ; glavni trener NK Graničar i šef omladinske škole nogometa u NK Graničar.

 

 

OL: Gsn Bušić , kakve je promjene donijela u Vaš život vijest da ste postali glavni trener NK " Graničar"

H.B. Značajne , prvo sam bio šokiran , jer svakom sportskom radniku je čast da vodi klub u gradu gdje se igrao prvi nogomet , na područiju bivše juge .Biti trener jednog takvog kluba , je velika obveza i odgovornost , a samim tim što sam cijeli svoj život proveo u Županji , moram se potruditi da pred svojim sugrađanima što bolje radim.

 

OL; Koliko realno vrijedi današnji Graničar ?

H.B. U financijskom smislu vrijednosti igrača to je teško za kazati , međutim kao klub realno smo među 5 najboljih u trečoj ligi.

 

OL; Imaju li navijači Graničara pravo kad potajno teže ulasku u drugu ligu.?

H.B. Naravno da imaju , međutim isto tako moramo biti svjesni da za drugu ligu mi trebamo 3 do 4 kvalitetna pojačanja , te jedino tako možemo biti ravnopravan suparnik ostalim klubovima .

 

OL: Jeste razmišljali o ponuđenom mjestu trenera ili ste ga odmah prihvatili ?

H.B. Da , razmišljao sam i savjetovao se sa roditeljima , bez čije podrške vjerojatno još ne bih doneo tu odluku , međutim pričao sam i sa djevojkom ali najviše sa mojim bratom koji mi je največa podrška u životu i koji mi strašno nedostaje iako je samo stotinjak kilometara daleko , jer živi i radi u Osijeku .

 

OL; Imate li neku sretnu hamajliju ili ritual prije utakmice ?

H.B. Ne , moj ritual je moja obitelj , djevojka , vjera u boga i ljubav prema domovini .

 

OL; Čuli smo da imate zanimljiv hobi ?

H.B. Da moj hobi je skupljanje kravata od nogometnih klubova , širom svijeta , sada ih imam oko 30 , jako je teško doči do njih , prije sam često s djevojkom igrao jamb , ali kako je nisam pobijedio dosta dugo , prestao sam , ja naime volim pobijediti i da se za žvakaču igra.

 

OL; Svojevremeno ste bili i igrač MNK OLIMPIJCI , no jedno Vas vrijeme nije bilo pa ste se 2006 opet pojavili o čemu se radilo ?

H.B. A čujte došlo je do nepotrebnog kratkog spoja , međutim sve se izgladilo a najzaslužniji za moj povratak je bio Mario Berač .

 

OL; Jeste li se promjenili kao osoba otkako ste glavni trener ?

H.B. Ne , uvijek sam davao najbolje od sebe , i dalje odlazim na kavu u cb " Bilbao" i cb " Rock Caffe" i dalje se družim s istim ljudima , a tako če i ostati .

 

OL; Kakva je Vaša percepcija hrvatskog nogometa i sporta uopće ?

H.B: Mi Hrvati smo jedna od najsportskijih nacija na svijetu , gledano na broj stanovnika , u bilo kojem sportu imamo prvake svijeta u malte ne svim sportovima, još nam fali nogometni , a sa kolegom Bilić Slavenom na čelu ove reprezentacije ni to nije nemoguće . Međutim naš uspijeh se slabo cijeni kod nas samih , pa pogledajte molim vas ameriku kod njih se svaki dan na kućama vijore zastave bez obzira jeli praznik ili ne , oni su ponosni na nju . Zastava je svetinja .Nek se vijori i naša zastava.

 

O.L; Kolilo je važno obrazovanje sportaša i koji su Vam najbolji hrvatski sportaši ?

H.B. Obrazovanje je najbitnije od svega , ja igrača mogu naučiti kako da štopa, dribla , doda , što je ofsajd, ali to mu nije dovoljno za život. Pošto sam ja mlad , nepamtim uspjehe starijih generacija hrvatskog sporta , ali od onih koje znam tu su bez premca Zvone Boban , Goran Ivanišević , Janica Kostelić i mnogi drugi .

 

OL; Tko je po Vama idealan nogometaš u Hrvatskoj ?

H,B. Bez premca Luka Modrić .

 

OL; Gdje se vidite za koju godinu ?

H.B. Kao trener Graničara ali u drugoj ligi .

 

OL; Imate li poruku za kraj Vašim navijačima Olimpijcima ?

H.B. Naravno ja sam dio njih , a poruku može vidjeti svatko na mojoj kući , tamo je veliki grafit na kojem piše VI STE MOJA LJUBAV I SNAGA

 

Županja 06.listopad 2007

OL: Kao prvo, zašto ste ti i Zoka na mrtvo prebili Srbina Sinišu krajem '89?

Nemam pojma, eto tako, nema razloga. Ma teško je to sada objašnjavati pogotovo naći opravdanje. Sa tim Sinišom smo svi mi bili dobri, u to vrijeme smo brijali po Orašju, odlazili kod njega i na piće. Onda je netko išarao Tuđmanove plakate sa četiri «c», ma ne znam šta da kažem. I onda smo mi našli krivca, ustvari našli razlog da nekoga istučemo. I tako…

 

 

OL: I kako se to dogodilo?

Zoka i ja malo cugali, tada sam imao sedamnaest godina i vidimo Sinišu na motoru kao sa nekim našim curama kod kina. Došli do njega i kao šta ti, ovo ono, tko je šarao i Zoka ga je srušio sa motora, iscipelarili ga. De, dajte neko normalno pitanje. Sramota me danas toga. Kažem nije bilo razloga, ali teško je općenito objasniti to vrijeme. Tukli smo se svake subote samo što je ovaj puta bilo pretjerano. Par dana nakon toga je dolazio Sinišin stari, policajac sa pištoljem mojoj kući prijetio da će nas ubiti. Siniša je bio u bolnici danima.

 

OL: Dobro , možeš li se osvrnuti na osnivanje Idiota , ekipe koja je prije Olimpijaca navijala na Graničaru?

Bila je jedna ekipa od 10-15 ljudi, svi smo bili navijači, a većina je i igrala u Graničaru. Na trgu bi se skupljali i tako smo razmišljali kako bi se mogli zvati. Prvo je Gonja predlagao «Blue hooligans», a svi smo voljeli nekakvu pjesmu «Mi smo idioti ooooo» i tako, polako se nešto pokrenulo. Napravili smo nekakav transparent, od kanti bubnjeve i započeli sa navijanjem. Graničar je tada bio u lošijoj ligi, ali smo se dobro zabavljali. Tada je o nama izašao i članak u Tempu koji sam ja poslao. Išli smo i na rukomet, bila je tekma protiv Knina. Dobra atmosfera.

 

OL: Tko su još bili viđeniji navijači tih godina, krajem osamdesetih i početkom devedesetih?

Bila je to dobra ekipa, sve sirotinjska djeca braća Korea i Zoka, Lutak, Tošo, Besek, Ljubić,Gonja,Đurić, Vujo od mlađih, da sada ne nabrajam sve. Na žalost bilo je situacija da mi molimo juniore tadašnje da dođu sa nama navijati, isto se ponavlja i danas. Nekima je Graničar važniji od onih koji igraju u njemu. Što se tiče brojnosti, obično nas je bilo do pedesetak, a protiv Dilja kada smo igrali odlučujuću utakmicu bilo je 100 navijača na istoku. Pokojni Stipa Tomić napravio je u Županjskom vjesniku članak o nama sa slikom.

 

OL: Tko je bio omiljeni igrač tih godina?

Zoran Tomić definitivno, njemu smo i deset puta za vrijeme utakmice skandirali da se javi. Onda nam je jednom rekao da ga ne zovemo kada ima loptu u nogama da nam ne može tada mahnuti, kaže kad se riješim lopte onda me zovite.

OL: Zašto ti je Korea udijelio onako malu minutažu na turniru ulica, znamo da si ti iz Savske, a Korea sa Ciglane, on trener, a ti igrač ljetos na turniru?

Zanio se.

 

OL: Kako je to funkcioniralo između Idiota, svi ste bili i Torcidaši ili BBB-ovci, osvrni se na to malo?

Ma to je najnormalnija stvar. Pa svi smo mi navijali i za velike klubove, a za Graničar smo živjeli svakodnevno. Išli smo mi tada i na Osijeka ako igra protiv Srba, a najviše mi je žao što Vinkovci nisu imali prvoligaša inače bi to bio dernek svaki vikend. Ovako smo bili osuđeni ići sa hrvatskim klubovima po drugim gradovima. Jednom prilikom smo Tošo i ja išli na Osijek-Zvezda i u povratku čekamo u Vinkovcima vlak za Žu, odjednom su nas opkolili, mislili da su Delije, počeli smo bježati , ali su nas stigli i počeli cipelariti dok nisu skužili da imamo Hajdukove šalove. Oni su valjda vidjeli samo crvenu i bijelu boju. To su te godine bile kada smo bili jedinstveni pa smo u Beograd išli nas sedam, osam gledati Zvezda –Dinamo. Viđeni smo na televiziji, cijeli grad je brujao o tome.

 

OL: Da pojasnimo onim mlađim, Mafko je Torcidaš, i odmah da te pitamo kako komentiraš da Torcida Županja pljuje po Olimpijcima i ujedno kako sebe doživljavaš kao Torcidaša, Olimpijca, Idiota?

To ste mi vi rekli da je Torcida Županja pisala i pljuvala protiv Olimpijaca. Nemam kompjuter i ne služim se njime. Kad mi sin krene u školu kupiti ću pa ću i ja na stranice. Taj se trebao potpisati. Ma to su klinci, pusti to, odrasti će. Ne smatram to ozbiljnim. Za mene nikada nije bilo nikakve dvojbe, Hajduk volim i voljeti ću, ali u Županji živim i Graničar je moj klub. Ovo sve što se događa u zadnje vrijeme je super, imam samo riječi pohvale. Uostalom i ja sam se uključio koliko je to moguće. Volio bi da imam više i vremena i novaca da mogu pratiti sve skupa više.

 

OL: Kako komentiraš novi CD «Olimpijac sam…» i kako si se proveo na Olimpijskoj noći ?

Pa rekao sam već da mi je to super i samo naprijed, na mene računajte. Možda bi bilo dobro otići na neko gostovanje sa Graničarom. I treba pojačati suvenire, pa koji mali klub kao Graničar ima suvenire , majice, šalove i kape sa klupskim obilježjima. Evo da spomenem da me jučer zvao Stoja iz Vinkovaca , legenda Ultrasa, moj veliki prijatelj, a ispričati ću vam i kako smo se upoznali. Išli smo na utakmicu Hajduk – Zvezda u Split i upoznali se tada kao 16-godišnjaci na kolodvoru u VK. Brijali smo po gradu i onda pred jutro sjeli u vlak pun Delija. Stajali smo cijeli put pored WC-a i nismo ni riječi prozborili jer je vlak pio prepun četnika i odmah bi nas skužili po govoru. Vlak je naravno išao iz Beograda preko Vk . Hajduk je pobijedio Zvezdu, prvi puta sam vidio baklje, a ja i Stoja smo ostali prijatelji. Najbolje je i povući paralelu, i Stoja je Torcidaš koji je prošao stadiona i stadiona, i voli Hajduka to je sigurno, ali je među deset Ultrasa po nekoj ljestvici navijačkoj. Godinama je bio zadužen za organizaciju gostovanja u Ultrasima, lani se povukao. Ipak je shvatio da su Vinkovci njegov dom. I da se vratim na početak, zvao me da mi kaže kako je čuo pjesmu «Olimpijac sam» i da je oduševljen riječima, da su toliko lokalpatriotske da se naježio. Sutra mu moram CD odnijeti cijeli. Žao mi je samo što nitko više od moje stare ekipe nije aktivan.

 

OL: Kako vidite svog sina Dominika kao navijača?

Ma bez ikakvog presinga, ako ga to bude zanimalo u redu, ako ne , nikom ništa. Hajduk, Graničar, iznad svega Hrvatska.

 

OL: Dominik panker?

Pinto baciću ti ovo (čaša) u glavu!!!! Da pojasnimo, otovrili bi temu kraja osamdesetih i početka devedesetih u Županji kada su tuče između navijača, pankera i metalaca bile svakodnevna pojava.

 

OL: Zbog čega silno nasilje i sukobi sa pankerima , zašto ste tukli pankere?

Zato što su bili arogantni, ružni, prepotentni i prljavi. Opet ponavljam, teško je to objasniti danas, drugo je vrijeme. Tada smo se svi tukli. Subotom bi u OKC-u stali u krug, pili pivo i onda malog Oluju poslali da zaskoči nekog. Kada bi se ovi pobunili onda bi mi nastupali. Bila je jedna velika tuča sa pankerima. Pravi ulični fajt. Gonja i dio naše ekipe je otišao na neki party u Gradište, a nas je ostalo 15 možda i pred OKC-om se zagužvalo. Bili smo slabiji brojčano. Prvo su Korea i Piče se tukli jedan na jedan i Korea ga je razbio, ali je onda krenulo naguravanje, a Parip je vikao ili da se tučemo ili da se razilazimo. U tim trenucima kao u filmu stižu naši iz Gradišta i kreće obračun kao iz filma. Ludnica. Ne mogu reći da je itko izašao kao pobjednik. Ma začudili bi se ljudi tko se sve tuko. Danas sve redom ljudi što idu u kino, kazalište, obitelji i sve ostalo. Policajci, profesori, obrtnici, ma ne bi vjerovali. Ali još su suroviji bili sukobi pankera i metalaca međusobno, tako da ne ispadnemo mi navijači samo problematični. Kažem, tada su se svi tukli bez razlike.

 

OL: A velika tuča sa Orašlijama koja se spremala?

Ma ista je to spika bila. Mi jesmo odlazili tada u Orašje jer su tamo bili kafići, dobre cure, ali smo dobijali i mi tamo batina. Pogotovo jer su oni bili Grobari i Delije i sukoba je bilo non-stop, nikada se nismo lizali i svima nam je bilo žao što Graničar ne igra protiv tog njihovog Hajduka jer bi to bilo nešto na razine i prve lige u navijačkom smislu. Tuča na koju ciljate započela je tako što smo popili gajbu piva pred OKC-om i krenuli sa brijom po gradu. Ne znam sada tko je rekao da se ide u Orašje izgladiti neke stare račune , ali se odjednom skupila ekipa od 30 ljudi. Brzo se sve proširilo i kada smo do Šantave došli bilo nas je već 50. Skupljali smo letve i motke uz put. Bio je dan uoči Velike Gospe i u Orašju je vrvilo od ljudi. Nas 50 je prelazilo most, ali na ulazu u Orašje nas je presreo tata od onog Siniše koji je počeo pucati u zrak nakon čega je počela bježanija oko i ispod mosta. Sva sreća jer tko zna kako bi sve završilo. Eto , to je priča o toj čuvenoj tuči koja se nije ni održala.

 

OL: Kada se pojavljuje Mario Vukorep kao navijač?

Pojavio se on vrlo brzo ili odmah, ali zbog strogih roditelja nije moga na utakmice u Beograd i Split. Uostalom on je i napravio prvi transparent Torcida Županja prije legendarne utakmice Hajduk-Dinamo 2:3. To je bilo nešto Išlo nas je dvadesetak iz Žu. Što Torcide, što BBB-a, zajedno vlakom. Oni su nosili tranparent Purgeri Županja, ali tada nitko nije znao što znači Purgeri. Bila je i dobra ekipa iz Gradišta. Ponavljam Vujo i još puno njih imali su strože roditelje koji im tada nisu dali ići. Meni je na žalost otac umro ranije, a mama me nije mogla kontrolirati. Ali sve kasnije godine Torcide i Olimpijaca u Županji osim zadnjih par obilježio je Vujo. Pogotovo u Olimpijcima se isticao. Ja sam u Olimpijcima bio uvijek na tribinama i navijao sam, ali nisam bio u organizaciji, nisam bio u prvom planu, ali postoje slike na kojima smo svi mi navijači Graničara iako netko nosi Hajdukov ili Dinamov šal. Danas je super što imamo svoje šalove.

 

OL: Kako komentirate odlazak Maria Vukorepa u dijasporu?

Taj njegov čin me duboko povrijedio i razočarao, ali kada sam na radiju čuo da djeluje iz dijaspore srce mi je bilo na mjestu.

 

OL: Okrenimo se reprezentaciji, praktično do zadnjih godina se nije išlo ozbiljnije na «repku»?

Puno nas je rat unazadio u smislu povezanosti pa se reprezentacija nije nešto pratila. Međutim pamtim utakmicu sa Danskom u Splitu '97. kada je išao autobus Olimpijaca. Bila je to strašna ekipa Besek, Kolo, Ešeg, Reki, Huso , ova vaša mlađa ekipa Vujo, Toma i ostali. Sjećam se da je išao sa nama policajac i kada je ušao samo je vidio tko je u busu , okrenuo se , sjeo i tako do Splita. Nemam baš nešto puno reprezentativnog iskustva, ali ovo što se događa zadnjih godina je genijalno i jako mi je drago da sam dio ekipe Olimpijaca koja prati reprezentaciju, a naš transparent ŽU-1920-Gr vjerujem da će postati jedan od najpoznatijih u Hrvatskoj. Super. Računajte na mene koliko mi to obitelj (supruga Marina i sin Dominik) dozvoljava. Odlično smo se proveli u Sarajevu i Skopju, a i odlasci u Zagreb kada ide bus olimpijaca su za nas iz malih mjesta sasvim dovoljan provod.

 

OL: Možemo li znati nešto o tvom ratnom putu i ranjavanju, privatno, obitelj, posao?

Možda bolje da kažem kako sam išao u JNA u Beograd. Bio je 15.03.1991. , dan poslije ta naša kompletna ekipa išla je u vojsku. Cijeli smo grad tu noć išarali sprejevima i prohrvatskim i navijačkim parolama. Ujutro smo krenuli na služenje. U rujnu sam pobjegao iz JNA autobusom do Brčkog pa taksijem do Mahale. U studenom sam se prijavio u 131. županjsku brigadu i do danas sam u vojsci. Prošao sam niz ratišta, ali u najslavnijim bitkama domovinskog rata Bljesku i Oluji sam bio u pripravnosti , dok sam kasnije braneći bosansku Posavinu ranjen u natkoljenicu na Lepnici. (OL: Nema nikakvu naknadu niti invalidninu, ali nije htio reći). Poslije rata sam se oženio, dobio sina , a supruga je opet trudna. Zaposlen sam i dalje znači u MORH-u, stacionar mi je u Vinkovicma, ali sam najčešće u Vukovaru. Odem nekada na rukomet na tekme, i na Graničar. Ništa se nije promijenilo.

 

OL: Kakvo je bilo navijanje i bakljada protiv Zagreba ove jeseni?

Nisam na žalost bio, bio sam na straži.

 

OL: Ovog proljeća imamo važnu kup utakmicu sa Sladoranom, planiramo se skupiti u centru pa pješke do Šećerane uz navijanje, jel' možemo računati da ćeš se pridružiti?

Obavezno me zovite ranije da si znam isplanirati.

 

OL: A šta ako dođe do sukoba sa Maretom?

To je nemoguće

 

OL: A ako te zapadne paljenje baklje, kažu Toma da ti najbolje pališ baklje?

Ma pusti Tomu, samo mi on još treba. Naravno da ću paliti baklju.

 

OL: Ti si i prvi zapalio baklju u Županji uopće?

Da , pokojni Buba , BBB-ovac iz Zagreba koji je dolazio u Županju kod tetke mi je poslao tu baklju po vozaču busa i ja sam je pred Kristalom gdje je bio disko zapalio. To je bilo veselje kao kada djetetu kupite prvu loptu ili slično.

 

OL: Imaš li neku poruku za kraj mlađim naraštajima Olimpijaca?!

Bilo mi je drago kada je Casper nedavno izjavio na radiju da od te starije ekipe Olimpijaca gotov svi imaju poslove, obitelji i sređene živote i da im je, odnosno, nam je Graničar i reprezentacija najljepši mogući hobi i ljubav. Jednako se osjećam i ja i to je put koji mladi trebaju slijediti. Ono ludilo od 16-20 godina će proći onda treba postati ozbiljan čovjek , ali nama navijačima uvijek ostaje huk sa tribina nešto posebno za što živimo. Opet moram pohvaliti ovu sada ekipu koja vodi Olimpijce da je prava i da se u njih treba ugledati, a ja sam malom želji Babogredcu dao neke stare materijale i njih vidim danas sutra nositeljima navijačkog života u Županji i opet im poručujem da ludosti kakve sam radio ne treba raditi, ali ni slučajno bježati pred nekim tko želi agresiju, niti okrenuti guzicu u tim situacijama. Onda još agresivnije na takve, pogotovo ako netko u Županju dođe sa idejom biti glavni.

Ovo je naš grad.